br. 4
|
(Zorica Turjacanin: SVEZANJ NOVIH KLJUCEVA, Zaduzbina "Petar Kocic" Banjaluka - Beograd i "Skolska knjiga", Novi Sad, 1999) Knjige su kao i ljudi. One se pojavljuju, privlace interes ili padaju u zaborav kad istrose svoju aktuelnost i provokativnost. U stalnoj cirkulaciji poruka postoje djela koja se nikad (ni u kom slucaju) nisu mogla oznaciti epitetom modernosti, ali su vrlo dugo ostajala savremena, naprosto zato sto su postavljala "prava" pitanja i na njih pokusavala da odgovore varijabilnim iskazima otvorenih znacenje, podsticajnim zakljuccima u kojima su se vec budile klice buducih zapitanosti. Iako su nastajali u rasponu od citave decenije tekstovi Zorice Turjacanin u njenoj knjizi visesmislenog naslova Svezanj novih kljuceva djeluju kao da su upravo izasli ispod pera ovog vrijednog literarnog poslenika koji je, cini se, otvorio "cetvoro ociju" da mu ne promakne ni jedna znacajnija pojava ili vrednije ostvarenje u literaturi ovih prostora. Bez obzira da li pise o ostvarenjima iz oblasti djecje ili tzv. "ozbiljne" knjizevnosti Turjacaninova ce kao osnovni razlog svog pojacanog interesovanja uvijek imati literarnost, umjetnicki domet djela. U stvari, njeni kriteriji potvrdjeni su vec samim cinom izbora. Ona pise o naslovima koji su, po njenoj ocjeni, najbolji u svojoj konkurenciji, a to podrazumijeva obimno citanje i tek povremeno zaustavljanje i obiljezavanje slicno ustrojevanju literarne karte u kojoj ce biti ucrtani samo najvisi vrhovi i najbogatiji vodotoci. U jednom intervjuu Turjacaninova je s vidnim zadovoljstvom istakla da je mnogo kasnije nakon pojavljivanja knjige Kljucevi zlatnih vrata utvrdila da su se njezine kriticke procjene potvrdile kao tacne. U vecini slucajeva djela koja su kod nje dobila visoku prolaznu ocjenu postala su, kasnije, ili laureati znacajnih knjizevnih priznanja ili su proglasavana najzrelijim ostvarenjima svojih autora. Nikad se nije povodila za imenima, nego iskljucivo za tekstovima pa je stoga u njenoj kritickoj vizuri talentovani pocetnik (Zeljko Smolic, npr.) mogao dobiti vise prostora nego afirmisano ime cija su kreativna kola "krenula niza stranu". "Svezanj" je, medjutim, potpuno ispustio kriticke tekstove, osim kad se radi o kapitalnim djelima zanra. Njihovo odsustvo moze se tumaciti cinjenicom da je savremena srpska literatura za najmladje, nakon Copica, D. Maksimovic, Duska Radovica, Viteza ili Miroslava Antica, vec dugo u stagnaciji te da se, i pored zanimljivih pokusaja u oblasti proze, a nesto manje stiha, osobito na prostorima RS, vec dugo nista znacajnije ne dogadja. Turjacaninova se zbog toga sve vise okrece knjizevno‡istorijskim i teorijskim pitanjima. U prvom slucaju radi se o traganju za korijenima, pocecima koji su zasuti debelim naslagama nepoznavanja i zaborava "ukrali" literaturi za djecu njeno prethodno postojanje u kojem su ona, literarno i psiholoski nedefinisana, utapala u ukupnost stvaralackih nastojanja pisaca koji su ime i imidz stekli na drugim poljima lijepe rijeci. Poslije Vuka koji je u svom sakupljackom zamahu biljezio i popjevke o djeci i za djecu jos nedovoljno svjestan njihove posebnosti koja ne dopusta identifikaciju sa "zenskim" pjesmama, autorica je sa pravim osjecanjem stvari otkrila "djecju zicu" u djelima pisaca kalibra jednog Dositeja ili Alekse Santica cija elegicna, ljubavna, patriotska i socijalna poezija i u nasem vremenu zivi punim zivotom autenticne umjetnine. Autobiografske stranice Dositejevog djetinjstva i stranstvovanja po bijelom svijetu u potrazi za naukom ciji zraci u prosvijecenom vijeku i "do tatarskih granica dosezu" spisateljica "Sveznja" sijala je kroz sitno sito minucioznih zapazanja, duhovitih zakljucaka, komparativnih zasjeka u prokrvljeno tkivo djela koje se, u interpretativnoj vizuri obrazovanog i senzibilno tumeca, otkriva kao akciono-avanturisticki, pa i psiholoski roman odrastanja. Turjacaninova otkriva da se u "Zivotu i prikljucenijima" dogadjaji, datumi sjecanja pokazuju iz dvostruke vremenske perspektive: u trenutku desavanja i dozivljavanja radoznalog i osjetljivog djeteta i iz perspektive sjecanja te iste licnosti koja se javlja kao zreli i dobronamjerni kriticar vlastitih zabluda i zastranjivanja na ranim zivotnim stazama. T. istice Dositejev smiao za zivo i dinamicno pripovijedanje, dramatizaciju scena i lirske opise pejzaza, lakocu i sarm kazivanja koji njegov tekst cini prihvatljivim citaocima svih uzrasta, a ne samo "junosti" kojoj se, u prvom redu, obraca. I stranice posvecene Santicevoj djecjoj poeziji (koja je ostala u mrtvom uglu naucnog interesovanja) imponuju obavijestenoscu i mjerom pronicanja u glavne razloge pjesnikovog otiskivanja maticom djecje "pevanije" koji su i lektirski i licni. Prihvatajuci Danojlicevu definiciju "naivne pesme" T. je zapazila da se Santiceva stvaralacka sudbina ne podudara sa "kratkim letom" pjesnika koji su, privuceni mocnom Zmajevom gravitacijom, zakratko zatitrali u ritmu "mlade" poezije i uskoro pali u potpun zaborav. Medjutim, vrijeme radi za Santica - pjesnika za najmladje. Originalnost vizije i intenzitet osjecanja, nevinost prvotnih vidjenja uzimaju se danas kao bitna svojstva djecjeg nacina dozivljavanja i osmisljavanja svijeta i kao relevantni atribut poezije "lepog kruga". Iskrenost, neposrednost, spontanost cine glavni lirski kvalitet mnogo koje Santiceve, osobito deskriptivne pjesme i po tome on sve vise prima u svoje okrilje mlade citaoce otvorene za snazna uzbudjenja i estetske domete njegovog muzikalnog stiha. Turjacaninova je rehabilitovala i dva nepravedno zaboravljena stvaraoca (I. Mitrovic, S. Mandic) cija je poezija dozivjela, podijelila tragicnu sudbinu svojih autora. Najveci broj stranica posvecen je, ipak, teorijskim pitanjima "mlade" literature. Nju zanima definisanje i diferenciranje knjizevnih fenomena. Zato pruza citavu lepezu misljenja od onih koji negiraju posebnost literature za djecu, njen stvaralacki dignitet svodeci je na "primijenjenu umjetnost" (Kroce) i sinonim za povrsnost i nedarovitost ("nedostojna pera ozbiljnih stvaralaca") do onih koji je postavljaju na visoki pijedestal "uzdizanja do detinjstva". Izuzetno je zanimljivo i autoricino razmatranje o kicu. Kriticari su vec sada uocili njeno betelhajmovsko citanje "Snjezane i sedam patuljaka", bajke koja u zamastanom alegorijskom ruhu slika odnos prave i trivijalne umjetnosti - kica. Ne zeleci da, poput Radeta Prelevica, kopa temelje za jednu buducu poetiku djecje knjizevnosti, T. je svoj "Svezanj" koncipirala problemski. Kako su bogata masta i izrazite "smejacke sposobnosti" neotudjiva svojstva djetinje dusevnosti, to su oni i nezaobilazni kvalifikativi njegove literature. Dva glavna, nazovimo ih, poglavlja knjige odnose se na bajovnost i humor. Na nizu primjera autorica pokazuje razlistavanje bajkovitih oblika od najjednostavnijih prica nastalih "u praskozorje ljudske maste" u kojima je transcedentalno cudo, po Lihacovu, "dio prirodnog poretka stvari" do sve slozenijih i misaono bogatijih formi koje obiljem zivota, mudroscu i poeticnoscu zasluzuju kvalifikaciju "filozofske pesme". T. je gotovo nenadmasna u tumacenju bajkovitog svijeta Grozdane Olujic i Desanke Maksimovic u cijoj "Bajki o Kraktovecnoj" otkriva umjetnicku aparaturu i teorijske postulate bajke "satkane od samih istina". U tekstovima o Copicu pokazuje kako se stvaralackom alhemijom realisticki isjecci zivota zadrzani u sjecanju preobrazavaju, zamastavanjem i lirizacijom, u bajkovito grumenje. U stavri, kod Copica je citavo njegovo literarno tkanje prosvijetljeno bajkovitim nitima, od prve djecje knjige U carstvu leptirova i medveda do posljednje "Zlatne bajke o ljudima" koja se otkriva kao njegov umjetnicki i stvaralacki testament. U tekstovima o humoru kao emotivnoj boji djecje vizije sve prsti od duhovitih zapazanja, opaski koje sijevnu kao svjetlica, od sirine i dubine poznavanja materije. Sposateljica u Desankinoj pjesmi Detinjstvo zapaza kompletni repetitorij pjesnikinjinih motiva i slika, a u "Bajki o saljivcini" Branka V. Radicevica otkriva djecju verziju Bergsonove studije o smijehu. Itd. "Svezanj novih kljuceva" dr Zorice Turjacanin je knjiga pisana umijecem i darom, pravim poznavanjem stvari. To je argumentovani odgovor na presucivanje i marginalizaciju mladje sestre ozbiljne knjizevnosti, kako na stvaralackom tako i kritickom, teorijskom i literarno‡istorijskom planu. Djelo nije namijenjeno samo ucenicima, studentima i nastavnicima. Ono racuna na daleko siri krug citalaca i predstavlja knjigu koju bi trebala da posjeduje svaka biblioteka. Poslije "Sveznja jos je jasnije da je dr Zorica Turjacanin, uz dr Slobodana Z. Markovica, Voju Marjanovica, dr Novu Vukovica i nedavno preminulog dr Dragutina Ognjanovica, najznacajniji autor u oblasti nauke o literaturi za djecu na srpskom jezickom podrucju.
Svetozar Pucar
|
design by: INternetClub
